kad umreš i kad prekrije te zemlja,
još će se čuti on iz bijelih siringa,
zvuk taj sunčev, težak od pčela.
I još uvijek će ariš padati,
nakon što kiše stanu, i dalje
će biti crvendaća u strnjici,
na brdu toplom i zelenom ovce smeđe.
Proljeće neće bolovati i jesen se kolebati,
i ništa neće znati da te nema,
izuzev puste i sumorne oranice
kojom je koračala tvoja stopa.
Sem kamilice i štirovke,
niko neće znati da nestalo te je,
niti ovaj možda i beskorisni vagon,
što stoji pokraj neke srušene štale.
O, sa tvojim će velikim odlaskom,
i ne tvojom voljom, minuti i malo ljepote,
tek svjetlosti sa izvorišta,
ili od prostoga kamena čari te.
Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
